Akademik Alija Džogović: Kultura se mora čuvati
Iako je, već zašao u devetu deceniju života, naš akademik Alija Džogović (1929), Lahole, Bijelo Polje, Sandžak (Crna Gora), danas je jedan od vođećih mislioca među sandžačkim Bošnjacima. Objavio je više knjige poezije većeg obima: Cvet i rana, Materidža, Aragonitski nakit, Sarajevo Guernica, Porijeklo pjesme i Gdje je ta otadžbina, Lirske narodne pesme Metohije (zbirka lirskih narodnih pjesama), Bijel behar (antologija pjesama bošnjačkih pisaca Sandžaka i Kosova) i druge.
Povod za ovaj razgovor je nesvakidašnji jubilej – 60 godina znanstvenog stvaralaštva barda bošnjačke lingvističke nauke i jednog od vodećih onomastičara Balkana i Evrope sa opusom koji ga svrstava u skupinu učenjaka par exellence.
Kada ste napisali prvi književni rad?
– Mislim da je to bilo negdje 1947. godine, u srednjoj školi. Napisao sam „Pjesmu majci“. Majka mi je rano umrla. Bila je to lijepa pjesma. U Gimnaziji u Peći postojala je Literarna družina „Ivan Goran Kovačić“, postao sam njen aktivan član a zatim i predsjednik – do završetka Velike mature. Gorana sam volio. Čitao sam tadašnje “nove pisce“. Kajuha Destovnika, Skendera Kulenovića, Zogovića, Miru Alečković, Anu Frank, Anu Zegers, ruske pjenike – osobito Gorkog i Fadejeva, Ostrovskog, poslije i Jesenjina, Majakovskog, Mariengofa, Tolstoja, Gogolja, Černiševskog… Obavezno školsku lektiru.
Na radnim akcijama vodio sam Dnevnik, po direktivi, jer sam bio već „priznati pisac“. Bila je to zanimljiva „književnost“. Nisam to sačuvao, a žao mi je. Bilo je tamo puno elana, duha, perspektiva, ali i mladalačkih zanosa i avantura.
Tako su nastajale pjesme i tzv. pjesme u prozi. Bilo je moderno tako pisati. Bio je to onaj poznati „socrealizam, kojem je sve buržoasko bilo mrsko“. Naročito smo bili opori prema Dučićevoj buržoaskoj estetici, i prema Rakiću kao režimskom piscu, Crnjanskom takođe. Ipak smo morali učiti napamet one hiperbole iz „Gorskog vijenca“ i „Smrti Smail-age Čengića“. Demagoški je objašnjavano da to nije protiv „bratstva i jedinstva“. Nekako smo to trpjeli.
Tih godina napisao sam knjigu pjesama, kojoj sam kasnije dao zanimljiv naslov: „Prvo je uvek prvo“. Služio sam se ekavicom, kao bilo je „moderno“. Bilo je to u duhu ondašnjeg socrealizma, sa puno mladalačkih avantura – romeovskih. Spoj neke socrealističke i romeovske poetike, dosta otvorene i antiždanovske. Napisao sam bio i jednu pjesmu sa naslovom Liberte, pa mi je partijski sekretar rekao da sam liberal. Ja sam ostao pri svome i bavio se razmišljanjem da oformim „novi književni pokret – Liberteizam“. Napisao sam i Manifest za ovaj književni pokret. Zaista je bilo zanimljivo, nadahnuto, tvrdoglavo, a ja sam mislio da je novo. Poslije me je preduhitrio beogradski modernizam iz onih „87 pesama“, pa još kasnije i onaj „Oblak u pantalonama“, “Ana Snjegina“, „Dugi dan“ Ribeira Kouta, Karl Sandberg, poezija Eskima, poezija Crnjanskog (koji je postao „tražen“). U Beogradu sam, još kao brucoš, postao član Udruženja književnika Beogradskog univerziteta, čije je sjedište bilo u Balkanskoj 4. Tih studentskih godina sarađivao sam sa „Mladom kulturom“, „Vidicima“, „Susretima“, „Koracima“, „Omladinom“, „Studentom“, zagrebačkim „Poletom“, „Krugovima“, prištinskim „Jeta e re“, „Jedinstvom“, beogradskom „Politikom“, „Ekspres politikom“…
Godine 1950. dobio sam Prvu nagradu mladih pisaca Kosova. Uručio mi je tada popularni pisac Esad Mekuli. Pjesme su mi tada objavljene u zborniku „Kosmet peva i piše“ i u časopisu „Jeta e re“. Nagrada je bila velika. Mogao sam da uplatim mjesečnu stanarinu u studentskom domu na Novom Beogradu, za sebe i Sperancu, i da cijelog mjeseca idemo u pozorišta i operu. Postao sam pisac na glasu.
Recite nam nešto o motivisanosti ovih naslova i poetskom materijalu obuhvaćenom ovim korpusima.
– Prvih šest zbirki su moja poetska kreacija. To je savremeni poetski izraz, tematski i jezički njegovan do savršenstva. Sedma zbirka je lirsko narodno usmeno blago – rezultat višegodišnjih istraživanja narodnog stvaralaštva u Metohiji. Osma knjiga je velika, i prva, antologija bošnjačkih pisaca Sandžaka i Kosova. Ona je potvrda bošnjačkog kulturnog i jezičkog jedinsva, visoke umjetničke kreacije i afirmacije bošnjačkog identiteta.
U bošnjačkoj lirici ima stihova najveće umjetničke semiotike, na primjer:
Sitan kamen do kamena,
Bijel behar do ramena.
ili:
A prstenje na drago kamenje. (Otuda je i ova poetska sintagma.)
Veliki broj pjesama ste objavljivali i u časopisima koji su izlazili u vrijeme one zajedničke države?
– Jeste. Te su pjesme ostale po časopisima. Mogle bi se sabrati u novu zbirku. Ako bude vakta.
Dugo vremena se bavite i lingvistikom, konkretno onomastikom i dijalektologijom. Recite nam nešto o toj vašoj kreaciji!
– Ja sam se, paralelno sa poezijom, bavio i lingvističkim disciplinama. Pa to sam volio i studirao. Bio sam jedan od najboljih đaka u Pećkoj gimnaziji. Mogao sam pedesete godine minulog vijeka upisati i studirati na svakom drugom fakultetu. Međutim, književnost i jezik sam najviše volio, mada je kasnije bilo egzistencijalnih teškoća. Napisao sam veliki broj naučnih radova iz oblasti lingvističkih disciplina, a u ovom kontekstu objavio sam veći broj knjiga – studija iz onomastike: Onomastika jugoslovenskog dela Prokletija (I deo); Onomastika severoistočnih ogranaka Prokletija; Onomastika Dečana i susednih sela; Onomastika Đakovice i okolnih sela; Bošnjaci Vitomirice (onomastika); Onomastika Gore; Onomastika Župe i Prizrenskog Podgora; Onomastika plavsko-gusinjske oblasti; Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku i dr.
Naučnim radom u oblasti onomastike počeo sam se aktivno i sistematski baviti negdje poslije 1980. godine. Prethodno sam se predano zanimao sakupljanjem narodnih umotvorina, prvenstveno narodnih lirskih pjesama na području stare Peći. Ovdje se još čuvao starinski način života, stari orijentalni običaji, arhaični jezik, mentalitet, melos i svi drugi kvaliteti narodne kulture. Ja sam ove resurse istraživao sa velikim interesovanjem, objavljivao naučne radove. Posebno su me interesovale pjesme o Cveti Kaluši i o Šoti, zatim kola Cvetino kolo i igra Šota. Mislim da su ove pjesme i igre sinkretični oblici, jer su slični – gotovo isti. Oni pokazuju simbiozu folkorne kulture starih Pećana. Takođe smatram da to zajedništvo treba njegovati. Tu se miješaju Istok i Zapad dajući jedan karakterističan folklorni balkanski fenomen. Imamo ga i u Prizrenu, Gori, u Makedoniji. Taj je muzičkopoetski fenomen sličan onome u Bosni i Hercegovini, i Sandžaku, a to su one prelijepe sevdalinke. Drugi balkanski krajevi, niti evropski, nemaju takvo nasljeđe. Sve je to mene interesovalo, kako se manifesuje kod svih naroda ovoga dijela Balkana. Objavio sam dobar naučni rad o pjesmama o Cveti Kaluši, kao i o Prizrenki lijepoj Tuti. Mislim da se u ovom hipokoristiku krije ime lokalnog božanstva motivisanog imenom Theuta (Zana, Dijana, Jana, Janja, vila, zana). To je refleks nekog dalekog vremena, ostalog u folklornoj kulturi svih nacionalnosti Prizrena. Žitelje ovih južnih krajeva spajali su igra i pjesma, način života, čak i simbioza u oblasti jezika. Bilo je to ono „starinsko zlato“.
Sakupio sam veliki broj lirskih tvorevina o ovoj ljepotici pod naslovom „Sto pesama o Cveti Kaluši“.
Prokletije i Šar-planinu sam dobro poznavao. Bio sam vrsni planinar, pomalo i alpinist. Sve sam ove planine prešao i „uzduž i poprijeko“. Uspio se na svaki vrh. Pisao sam o usponima i hodanjima po ovim planinama. U Peći smo pokrenuli, i izdavali, sportski list „Glas Đerovice“, a štampali smo i jedan almanah sa naslovom „Prokletije“, i mapu ovih Južnih Alpa. Bilo je to i skromno naučno djelo.
S obzirom da sam tako dobro poznavao ove planine na jugu, obratila mi se jedna akademija nauka da, kao naučni saradnik, sakupim kompletnu alpsku onomastiku na regijama Prokletija i Šar-planine. Uslovi su bili privlačni i, naravno, ja sam prihvatio. Za dva ljeta, obradio sam planinske regije od Junika kod Đakovice do rijeke Zlorečice zapadno od Visitora, zatim od Rožaja do Ribarića, te na Šari od Mavrova i Teova do Prizrena. Bio je to zanimljiv posao, zanimljivi kontakti sa narodom (informatorima). Tako je nastalo onih devet knjiga onomstike. To je bio i hrabar podvig, putovati po prokletijskim i šarskim vrletima.
Ovaj naučni rad izvođen je po jednom projektu koji je inicirao Međuakademijski odbor za onomastiku. U Akademiji su bili vrlo zadovoljni, pa je Akademija sistematizovani materijal štampala odmah, u okviru edicije „Onomatološki prilozi“. Sve je, pod hitno, išlo u Suboticu – Farkašu.
Sakupljanje onomastike bilo je od neprocjenjive vrijednosti i od velikog značaja. Svaki kasniji rad bio bi nemoguć, a posebno rizičan. Knjige onomastike danas su još značajnije, za historiju, onako značajne kao nekadašnje sakupljanje narodnih umotvorina. Onomasički materijal se čuva u narodnom životu, ali se mijenja i nestaje. Bio je pravi trenutak za rad na ovom naučnom projektu.
Imao sam namjere da obradim onomastiku rožajskog, tutinskog, sjeničkog i novopazarskog kraja, ali, na žalost, faktori kulture i vlasti u ovim mjestima nisu imali „sluha“ za ove kulturološke vrijednosti. Radije su se bavili vašarskom kulturom, ličnim motivima i ambicijama. Sve je ostalo tamo gdje je, izvan nauke, da ga neko kasnije uradi po mjeri svojih političkih i nacionalističkih potreba.
U ovom lingvističkom kontekstu, uradio sam i četiri „Upitnika za dijalektološki atlas sh//hs jezika“. Belo Polje kod Peći, Đakovica, Vranište u Gori, Novi Pazar.
Sva ova onomastička i dijalektološka materija čuva se u Akademiji.
Iz Vaše biografije vidi se da ste učestvovali na mnogim naučnim kongresima.
– Jeste, od 1980. godine pa do danas učestvovao sam na mnogim naučnim i književnim skupovima, simpozijumima i kongresima književnika, onomastičara, folklorista bivše zajedničke države. Bio sam član mnogih naučnih i književnih društava (Društva književnika, Društva onomastičara, SUFJ, BALTAM). Učestvovao sam i na Dvanaestom međunarodnom kongresu antropologa i etnologa u Zagrebu, na Kongresu pisaca Jugoslavije u Mostaru. Naravno, učestvovao sam sa svojim naučnim saopštenjima, koja su zatim objavljena u zbornicima radova sa tih skupova.
Bili ste jedan od osnivača i član Redakcije revije „Selam“ koja je izlazila u Prizrenu prije i poslije rata. Recite nam nešto o toj reviji i njenoj kulturološkoj i političkoj funkciji.
– Ova revija za kulturu i društvena pitanja pokrenuta je u Prizrenu 1995. godine. Pokrenula ju je jedna grupa entuzijasta. Meni je pripala funkcija lektora i korektora. Revija je izlazila na bosanskom jeziku. To je bilo od ogromnog značaja za sadašnju bošnjačku populaciju na Kosovu, za ono nacionalno opredjeljene Bošnjak, jezik bosanski, vjera musliman. Revija je izlazila skoro ilegalno. Bilo je i problema sa ondašnjom policijom.
Ova revija je bila prva publikacija na bosanskom jeziku na Kosovu. Bila je jedan vid bošnjačke kosovske renesanse. Vrlo je rado čitana, ne samo na Kosovu već i u Sandžaku. Na šarplaninskoj geografskoj regiji bila je dočekana sa velikom radošću i interesovanjem. Mještani ove oblasti su tada govorili: „Nesmo više neopredeljeni, sega smo Bošnjaci“. Identitet Bošnjak ovdje se snažno utemeljio, s osobitim ponosom. Bosanski jezik je postao jezik nastave u cjelokupnom obrazovanju. U ovim krajevima veliki je broj pisaca koji stvaraju na bosanskom jeziku.
Radili ste na mnogim projektima iz oblasti obrazovanja.
– Jeste, poslije rata MONT je pokrenuo izradu novih nastavnih planova i programa za sve nacionalne zajednice na Kosovu. Ja sam radio u timu za Bosanski jezik i književnost, sa Bedrijom Redžepagić. Uradili smo nastavne planove za IX razred elementarne škole i X, XI, XII i XIII razred srednjih škola. Na temeljima tih novih nastavnih planova i programa, ja sam, u periodu od 2001. do 2008. godine, izradio udžbenike (čitanke) za VII, VIII, IX, X i XIII razred za nastavu na bosanskom jeziku na Kosovu, kao i čitanke za I, II i III razred osnovne škole za predmet Bosanski jezik i književnost u Sandžaku (zajedno sa Hodom Katalom).
Naslovi tih udžbenika su: Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture (I, II, III), Zlatne ruke (VII), Bosna prkosna (VIII), Mostovi (IX), Štit od zlata (X), Modra rijeka (XIII).
Pa, to je osam udžbenika!
– Jeste, zaista kapitalno. To su po svemu novi udžbenici, prvi na Kosovu za bošnjačku zajednicu. Rađeni su strogo prema nastavnim planovima i programima. U njih je inkorporirana i književna materija narodnog stvaralaštva Bošnjaka Kosova i Sandžaka, kao i eminentnih pisaca bošnjačke kosovske zajednice, pored one iz matične države Bosne i Hercegovine i dijaspore.
Kakobiste definisali današnju kosovsku književnost? U ovom kontekstu i sandžačku?
– Na Kosovu se afirmisao veliki broj pisaca, da pomenem kosovskog bošnjačkog barda akademika Jašara Redžepagića (pjesnik, pedagog, naučnik). Ovdje bih pomenuo i pjesnika Esada Mekulija koji je u mladosti pisao na bosanskom jeziku a poslije Drugog svjetskog rata postavio je temelje novoj albanskoj književnosti na Kosovu. Danas ovdje stvara veliki broj bošnjačkih pisaca nove generacije, uglavnom pjesnika. Ovo stvaralaštvo je vrlo zanimljivo, najčešće u duhu usmene tradicije i lokalnog folklora.
U Sandžaku se takođe afirmiše književnost evropskih vrijednosti. Da pomenem samo neke eminentne stvaraoce: Ćamil Sijarič, Muhamed Abdagić, Muris i Jonuz Idrizović, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Zaim Azemović, Rasim Ćelahmetović, Safet Hadrović Vrbički, Omer Turković, Mevluda Melajac; naučnici (historičari) Šerbo Rastoder, Redžep Škrijelj, geograf Selim Šaćirović…
Sandžak ima veliki broj akademskih slikara.
Napisali ste veliki broj eseja iz oblasti narodne književnosti, kao i o mnogim sandžačkim i kosovskim bošnjačkim piscima i njihovim djelima.
– Zaista veliki broj, i iz književnosti i iz lingvističkih disciplina. Sve sam to sakupio u dva velika korpusa: „Književne teme“ (oko 600 strana) i „Lingvističke teme“ (oko 1000 strana). Njihovo objavljivanje bilo bi od velike koristi za afiramciju književne i jezičke kulture Bošnjaka Kosova i Sandžaka.
Saznali smo da ste mnogo putovali, osvajali najviše vrhove u Evropi!?
– Da, volio sam da putujem, i da pišem. Prva moja čitalačka literatura u djetinjstvu bili su divni putopisi o zemljama Dalekog istoka, Pacifika, sjevernih mora, južnih mora, najviših planinskih vrhova svijeta. Knjiga „Poslednji dani Pompeje“ ostavila je snažan utisak na mene, nešto kasnije Dikensov roman „Dombi i sin“, pa Turgenjevljeve „Proljećne vode“, romani Džeka Londona…
Ferid Muhić kaže: „Ako nema vrha, nema ništa“. Volio sam da osvajam vrhove. Sportskim jezikom rečeno, osvojio sam mnoge visoke vrhove na Alpima, Triglav nekolika puta. Osvojio sam Olimp u Grčkoj, što je za mene bilo neka vrsta kontakta sa olimpijskim mitskim božanstvima. Takođe sam osvojio češke i poljske Tatre, Sentis u Švicarskoj, kod Sent Galena. Svakako, vrhove Prokletija i Šar-planine. Skoro sve glavne gradove Evrope, i Moskvu. To je za mene bilo od osobitog i višestrukog značaja. Prihvatio sam onu poetsku aksiomu Vladimira Nazora: „Svijet je lijep, a život dar je s neba“.
Pisanje se nametalo kao želja da se sve to sačuva u sjećanju i knjigama. U lirskom kodu, priči, jeziku i jezičkoj komparativistici, čitanju, učenju… Poznanstva sa ljudima, suveniri bili su mi osobito dragi. Naročito onaj Hašekov vojak Švejk i posjeta pivnici U Kariha i kući Franca Kafke u Pragu, posjeta Baljšom teatru u Moskvi, Kremlju, Moskovskom metrou, Aja Sofiji u Stambolu, Šenbrunu u Beču, Bečkoj operi, slušanje Smetanine Vltave u Praškoj operi, posjeta Krakovu, posjeta crkve San Pjetro u Rimu gdje je onaj monumentalni Mojsije kojem sam i ja uzviknuo: „Mojsije, progovori“. Posjetio sam staru Pompeju, Herkulanum, Toro di Pende u Pisi. Sve je bilo lijepo, pjesma, mladost, igra…
Sa grupom pisaca i naučnika formirali ste Akademsko društvo Sandžaka za nauku i umjetnost. Razlozi i ciljevi?
– U Sandžaku ne postoje neke relevantne asocijacije koje bi okupljale književnike i naučne radnike. Bilo je pokušaja, ali sve površno i kratkog daha. Mislim da nedostaju interesovanje, volja, sredstva. Takođe, mislim da Bošnjaci nemaju afiniteta da čuvaju i unaprjeđuju svoju baštinu, svoju tradiciju. Kao da se one čuvaju same, u kulturnoj sferi pojedinaca. Ovdje, ipak, izdvajam dobar rad Društva Almanah i časopisa „Almanah“. Svakom sandžačkom gradiću potrebna je po jedna ovakva publikacija, naravno i Bošnjacima Kosova. Ali od toga ništa. Ljudi nemaju sluha za ovaj oblik kulture.
Asocijaciju ADS NU osnovali smo motivisani željom da okupimo najeminentnije stvaraoce (književnike, naučnike, slikare, muzičare) u jednu vrhunsku organizaciju koja će svoje stvaralaštvo afirmisati u još većoj mjeri. Da podsjetimo neke političke subjekte, da je i kultura dio dobre politike u korpusu jednoga naroda.
U početku bismo pokrenuli i jedan almanah za nauku i umjetnost koji bi izlazio u Novom Pazaru, čije bi ime bilo „Theuton“, s obzirom na starost i semiotiku ove odrednice. Vrijeme će potvrditi razloge ovih aktivnosti.
Projekti u toku?
– Poezija, onomastika, eseji…
Razgovarao: Dr. Redžep Škrijelj (www.sandzacke.rs)
