Priča o ženi koja piše
Kažu da život piše romane. Ne slažem se. Ljudi pišu romane, a životi koje živimo su poezija koju pretvaramo u riječi i slike kako bi ih spasili od zaborava. Nijedan čovjek ne može da izmisli priču koja bi bila interesantnija od priče zasnovane na nekom istinitom događaju, istinitim likovima i djelima. Reći ću vam priču o ženi koja piše.
Na kaldrmi novopazarske kasabe, rođena dvije godina nakon Drugog svjetskog rata, rasla je u građanskoj, skromnoj porodici sa još šestoro braće i sestara. Kao i u njenim pričama, majka je bila žena jakog karaktera, posvijećena kući i djeci, odana supruga i stub porodice. Otac je radio, prkosio iskušenjima kako djeca ne bi osjetila strahove i neprilike posljeratnog vremena.
Zatvarajući avlijsku kapiju, za sobom je ostavljao buku, čaršijsku vrevu i bježao u oazu koju mu je stvarala njegova supruga i njihova djeca. Štitio je porodicu baš kao što je i porodica na svoj način štitila njega. U takvom sigurnom i toplom gnjezdu, rasla je žena koja danas piše romane o sandžačkoj istini koja je dugo vremena skrivana ispod kamena. Oduvjek je bila željna znanja. Još kao srednjoškolka pisala je, bilježila svoja razmišljanja na papir. Otac i majka su joj bili velika podrška da završi učiteljsku školu, kasnije i pedagošku akademiju. Nakon školovanja počinje da radi i zasniva svoju porodicu. Rekli biste, klasična životna priča, bez uzbuđenja, nedovoljno interesantna za roman. I bila bi, da junakinja ove priče nije žena radoznalog duha, uvijek gladna objašnjenja i pitanja “zašto” i “kako”.
Zašto je majka tako grčevito čuvala porodicu i štitila je od spoljašnjeg svijeta? Šta je to tako strašno što se dešavalo i natjeralo nas da naučimo da je porodica najbolji štit? Ko nas je napadao? Ko mučio? Ko kinjio? Zbog koga smo plakali, a od koga bježali? Šta nas je učinilo ovakvima kakvi smo danas? I ko smo mi? Zašto smo baš ovdje na ovom mjestu, a nismo negdje drugdje? Mnogo pitanja je moralo sazrijevati u glavi i duši naše junakinje da bi pokrenula lavinu koju je pretvorila u romane. Kroz romane ona sebi i drugima koje muče ista pitanja pokušava da ponudi odgovore. Ne kriveći nikoga, ne hvaleći nikoga, samo pokušava da odgovori zašto su Bošnjaci u Sandžaku, i svako od nas pojedinačno, zadržani u vremenu i prostoru? Kroz pojedinačne likove opisuje tragediju kompletnog naroda koji pokušava da sastavi sliku o sopstvenom postojanju i bivanju na jednom prostoru.
Radeći u prosvjeti preko trideset godina poučavala je djecu, ali je od njih i mnogo naučila. Ostala je mlada duhom, vedra, i spremna da odgovori na izazove savremenog doba. Mevluda Prušević Melajac je jedna od boraca na putu osvjetljenja i očuvanja identiteta sandžačkih Bošnjaka. Autorka je romana “Žar”, “Haiku”, “Tapija”, “Đurumlija” i “Amanet”. Kada je prije više od deset godina napisala svoj prvi roman “Žar”, nije ni slutila kakvu reakciju će izazvati kod čitalačke publike. Njene knjige su postale obavezna literature u domovima onih koji osjećaju novopazarsku čaršiju kao dio sebe, a miris pekara, zvuk kaldrme i glas mujezina sa minareta osjećaju kao ritam svoga bića.
Susrećući se sa romanima Mevlude Prušević Melajac, ne možemo a da ne primjetimo zvučnost imena kojima su romani naslovljeni. U “Žaru” autorka opisuje život jedne čaršijske porodice i onih koji su činili čaršiju toga doba. Nastajanje jedne porodice, građenje odnosa u njoj, vrijednosti koje porodica čuva samo su dio priče kojom sc autorka, dok je pisala roman, ponovo našla u zagrljaju svoje čaršije evocirajući uspomene iz nekog davno prohujalog vremena. Čitajući ovaj, a kasnije i sve ostale romane, primjetićete da su likovi u “Žaru” građeni sa najviše ljubavi, sa toplinom koju možete osjetiti. Spisateljica govori o vremenu između dva rata u kojem su Bošnjaci u ovoj čaršiji tražili svoje mjesto pod suncem.
U sljedećem romanu “Halka” autorka nastavlja priču o istoj čaršijskoj porodici, sada u jednom drugom vremenu, neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Likovi oko kojih se odvija veći dio radnje romana su takođe autorki veoma bliski. Ona je uz takve likove porasla. O događajima koje opisuje slušala je u djetinjstvu umjesto bajki. Avanture, raznolika mjesta, ljubavi i ideali, samo su dio priče koju nalazimo u ovoj knjizi. Haiku na staroj drvenoj kapiji je prvo što ugledamo kada se sa životnih daljina vratimo u svoj dom, gdje nema neizvjesnosti i gdje uvijek postoji neko ko nas voli.
Tapija je doknment koji nam daje pravo nad nečim. Roman nosi naziv “Tapija” i podsjeća, bez obzira na bure i promjene, na spoticanje i padove, da mi imamo pravo da budemo tu gdje jesmo i da se zovemo imenom kojim se zovemo. Spisateljica nam nastavlja priču o iskušenjima kroz koje su prolazili Bošnjaci njene čaršije nakon završetka Drugog svjetskog rata. Suočeni su sa promjenom moralnih vrijednosti i novinama koje nisu mogli da utope u svoju tradiciju. Svijet u kome su do tada živjeli je nestajao. Novo vreme je palilo neke druge vatre i iznjedrilo neke nove ljude koje čaršijska kaldrma nije lahko prihvatala. Završavajući trilogiju kojom je kroz prizmu čaršijske porodice predstavila historijske događaje u dvadesetom vijeku na teritoriji Sandžaka, Mevluda Prušević Melajac ne prestaje da se bavi historijom ovog područja i naroda. Hvatajući se u koštac sa “muškim” temama, ona nastavlja da iznenađuje čitalačku publiku svojim romanima “Đurumlija” i “Amanet”. Ona ovdje opisuje jedan dio nezapisane historije sandžačkih Bošnjaka. To je historija koja je trajala u kolektivnom sjećanju Bošnjaka i dugo bila prepuštena vremenu da je izbriše. Govori o narodu koji ostaje kao siroče napušteno nakon povlačenja Turske carevine sa teritorije Sandžaka. To je bolan i krvav period bošnjačke historije u kojoj narod postaje meta odmazde, kolektivnih ubistava i protjerivanja sa ognjišta. Đurumlija je glavni lik istoimenog romana, vojnik koji iz Sandžaka odlazi da se bori za interese države koja nije više njegova, ne razumije ni protiv koga se bori, ni za šta se bori, ali vjeruje da njegova žrtva ima neki smisao i cilj. Najveći broj tih ljudi nije se vratio u svoj Sandžak. Oni koji su se vratili nisu smjeli da pričaju o tome gdje su bili. Spisateljica je uspjela da samo dio lične tragedije ovih ljudi i naroda predstavi u svojim romanima. Niko prije nje ovim ljudima nije dao imena i niko nije pokušao da oživi njihove strahove, patnje i nadanja. Spisateljica je preuzela AMANET da sačuva od zaborava i brisanja ljudske sudbine i da se bošnjačke žrtve više nikada ne zovu Neznanim junacima, već da imaju svoje ime i prezime.
Zahvaljujući romanima Mevlude (Prušević) Melajac postali smo bogatiji, sigurniji i svjesniji svoga postojanja.
Mr. Filduza Prušević Sadović
