Život i stanovništvo u Sandžaku 1530. godine

Putopis kroz Bosnu

Pripremila: Dr. Bisera Suljić-Boškailo

Znate li kako je izgledao Sandžak 1530. godine? Najstariji putopis: “Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju iz 1530” od Benedikta Kuprešića nam otkriva mnoge stvari o našem kraju. Na primjer da se u Novom Pazaru i Višegradu najviše uzgajala vinova loza, ili da se ispod Rogozne i u raznim rijekama pralo zlato i kopalo srebro. Razmislite da li je to slučajno da je i dan danas u Sandžaku ostalo da se nevjeste kite kilogramima zlata? To nam je tradicija. Ovdje izdvajam neke isječke iz tog veoma vrijednog putopisa, odnosno prevod Đorđa Pejanovića.

“U subotu, 17 septembra, krenusmo iz Rogatice ili Zelenog Pazara preko vrlo velike, duge i kamenite gore, koja se zove Semeć (Semetz), zatim siđosmo u dvije vrlo duboke doline k vodi Drini (Drona, Trena). Prešavši Drinu, dođosmo u lijepo izidan Karavanseraj (Khoruassaria), iznad trgovišta, koje se zove Višegrad (Vischegrad).

(…) ugledasmo na desnoj strani stare zidine, gdje je za vrijeme hrišćana bio lijepi gradić po imenu Pribon (Priboj). Najposlije dođosmo do trgovišta koje se takođe zove Priboj (Pribon) i tu prenoćismo. Tu se ispod spomenute razrušene tvrđave velika rijeka, zvana Lim (Lun), koja dolazi iz Makedonije, sastaje sa rijekom Uvac, pa utiču zajedno u Drinu (Drona).

U ponedjeljak, 20 septembra, krenusmo iz Priboja, dođosmo do malenog manastira u koje stanuju sprski kaluđeri. Odatle udarismo preko brda, kojim smodugo jahali , a zvalo se Banjska Gora (Vanska Gora) tj. Topličko Brdo (Toplizerberg), nazvano tako što ispod onoga malenog manastira izvire topla voda. Tu uzeše Turci, iz velikog straha od hajduka, oko 40 ljudi, koje su jutros pokupili po selu, nama za pratnju. Zatim dođosmo do malog sela Kratova (Crotono), koje je prije kratkog vremena imalo 80 kuća, a sada ima jedva pet ili šest. Prešavši zatim preko visoke i kamenite planine po imenu Kamenica planina (Kamenatz), dođosmo u varošicu koja se zvala Skenderpašina (Nova Varoš) i tu prenoćismo.

U utorak, 20 septembra, krenusmo iz Skenderpašine preko brda, pa, spustivši se u dolinu i jašući opet dugo lijepom poljanom, dođodmo do vode Uvca (Ubevatz), pređosmo ga, pa se popesmo na veliko brdo. Odatle se vidjelo more, Dubrovnik, Carigrad u Rumaniji, Smederevo i Bosna na preko 50 milja daleko. Poslije dođosmo u selo Jastrović (Jastronich) na brdu, i tu prenoćismo. U stijedu, 21 septembra, krenusmo iz Jastrovića preko brda koje se zove Brezovo Brdo (Eresa), spustismo seduboko u dolinu, pa idući kraj vode koja se zove Ljudska rijeka (Lutzkaj), dođosmo u Novi Pazar (Neui pasar), tj. Putopisac uz Novi Trg (Neüwmarckt) i tu prenoćismo.

U četvrtak, 22. septembra, ostadosmo cio dan u Novom Pazaru.

U petak, 23 septembra, krenusmo preko vrlo visokog brda, zvanog Rogoznano (Rogesno), pa se spustismo u dolinu gdje se ispira zlato i kopa srebro. Zatim dođosmo do vrlo velikog i lijepog, ali razrušenog manastira koji leži na lijevoj strani. Turski car je naredio prije kratkog vremena da se manastir poruši zbog toga što su se u nj sklanjali hrišćanikoji, zarobljeni od Turaka, bježahu iz ropstva. Prošavši tuda dobro smo se razgledali. Poslije dođosmo do tvrđave Zvečaja (Suetzay), koji se jurišem nije mogao uzeti, pa, prešavši rijeku Ibar (Zbar), dođosmo u trgovište Mitrovicu (Metronitza) i tu prenoćismo.Tu su dvije tvrđave, naime Jeleč (Jeletz) koji smo danas, kad smo jahali od Novog Pazara, vidjeli nadesno na planini Rogoznu, na vrlo kamenom brdu, otprilike na jednu milju daljine i tvrđava Zvečaj (Suetzay) na vodi Ibru, takođe na kamenom brdu, ispod kojeg smo danas projahali, ostavljajući ga nalijevo. To su pogranične bosanske tvrđave, gdje su se za vrijeme kad je Bosna još bila u hrišćanskim rukama hrišćani junački borili s Turcima i hrabro ih branili. Ali sada je sve prošlo.

Prije sam delimičko opisao Donju Bosnu i stanovništvo koje u njoj zivi. Sada nešto treba reći o Gornjoj Bosni, koja se proteže od prilike od grada Vrhbosne do Zvečeva ili Mitrovice, današnjeg konačišta..

Prvo Gornja Bosna nije tako divlja i gorovita kao Donja Bosna. Ona ima dugih pašnjaka i visoravni opasanih golim brdima. Nema mnogo velikih polja, osim polja kod grada Vrhbosne.

Stanovnici zemlje su pripadnici dviju nacija, naime Srbi i Turci. O njima je napred govoreno. Srbi imaju svoje sveštenike i crkve po hrišćanskom obredu. I ona tri manastira o kojim sam govorio u opisima od ponedeljka, petka i nedjelje, osnovao je grčki car, zvani car Stefan. Ali najviše ima Turaka, koji kao vojnici primaju od sulatana kao neku platu koju oni zovu timar (tymar), u spomenutoj zemlji, naime od Prusca do grada Vrhbosne, gdje sjedi Husrefbeg paša, ili kapetan bosanki. Oni žive na svojim dvorovima (čardacima), i vladaju Srbima vrlo tiranski, kao što je prije rečeno.

Kraljevina Bosna nije prema svojoj veličini gusto naseljena. Raspitao sam se i saznao da za to imaju tri uzroka: prvo, narod mnogo umire od kuge; drugo, Srbi, (Zigen, Čiči) i Martolozi (marthalosen) bježe mnogo od teških nameta i tereta; treće najvažnije, što turski car uzima i odvodi iz zemlje mlade i okretne ljude, kao što je prije rečeno. Svi su njihovi janjičari i najbolje sluge, činovnici i kapetani, Bosanci. Turci ih smatraju najboljim, najpobožnijim i najvjernijim ljudima, koji vole da se drže pravim Turcima, i time se ponose, zato se njima vjeruje više nego pravim Turcima. I doista, oni se razlikuju od ostalih Turaka okretnošću i ljepotom svojom. A ljepše se nose nego i Turci.”

Ovdje se postavlja pitanje zašto putopisac ne kaže da su djecu otimali Srbima, nego kaže da su njihovi janjičari, činovnici i kapetani – Bosanci, iako je očito da putopisac, vjerovatno kao svešteno lice, naklonjen hrišćanskoj vjeri, pa i vjeri Srba, za koju on kaže da je to gotovo isto kao i rimokatiličanska vjera?

U zemlji ima mnogo mjesta zlatne i srebrene rude i zlato se ispira, što smo mnogo puta i vidjeli. Vidi se i to da je Bosna za vrijeme hrišćana bila vrlo lijepa i dobro obrađena zemlja. Vinova loza rasla je na mnogim mjestima, a sada se sadi samo oko Višegrada i Novog Pazara. Govore da je ima prema moru i u prevcu prema Savi i Dunavu, gdje su velike ravnice i zemlja dobro obrađena. Zbog velike udaljenosti nismo tamo išli. Pored puta je zemlja najslabije obrađena, zbog toga što im Turci, putujući tamo amo, silom oduzimaju sve što imaju, a ne plaćaju za to ništa. Otimaju im i trgaju zalogaj iz usta kao divlji i bijesni psi, vuci ili lavovi. Zbog toga siroti ljudi bježe sa cijelom svojom imovinom u planine i na plodne pašnjake daleko od puteva, pa tu obrađuju svoju zemlju.

Osim toga u kraljevini Bosni mora svako da je spreman za rat, naime da ima osam, deset ili dvaneaest pripravnih konja, pa čim mu se dadne znak, mora odmah polaziti, jer će inače izgubiti život i sve što je imao. Ako se koji od službenika ili činovnika, koji imaju od cara nagradu ili timar, pokaže i najmanje neposlušan, pa makar iz kog bilo uzroka, car mu oduzima odmah službu ili timar, tj. sela koja su mu podležna i predaje drugome koji se pokazao poslušnim ili koji se odlikovao junačkim djelima.”(35, 36, 37)

Grad Vrhbosna, znači, današnje Sarajevo.

Kad putopisac kaže da su prije Turaka u Bosni živjeli hrišćani on misli na starosjedioce Bosne, odnosno na Bogumile. Da se ne radi o Hrvatima posve je jasno, jer nigdje ne kaže da je to stanovništvo jedno te isto. On dobro razlikuje bosanke hrišćane (Bogumile – Gote, možda i Kelte) i Hrvate koje pominje u ovom djelu, tamo gdje kaže da su upadali iz Hrvatske i otimali bosanku šumu i drugo bogarsvo.

(Sandzacke.rs)

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *